Danas obilježavamo 83 godine smrti naše sugrađanke, velike operne dive Milke Trnine.
Tim povodom prenosimo tekst Marije Barbieri o Milki Trnini iz 2013. godine.
„Prema izvatku uz Župne knjige rođenih u Križu, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, pod rednim brojem 88 zapisano je da je Katarina, kći Antuna Ternine i Franciske, rođene Jurković, rođena 19. prosinca 1863. godine u Doljnjem Sipu, mlinarskom otočiću u Vezišću u Moslavini, u današnjoj općini Križ, pedesetak kilometara udaljenom od Zagreba.
Prvi je put javno nastupila na koncertu u Narodnom zemaljskom kazalištu 10. studenoga 1879. i odmah skrenula na sebe pozornost. Publika je bila fascinirana pjevanjem šesnaestogodišnje djevojke, a oduševljen je bio i August Šenoa, koji je savjetovao ujaku da je pošalje na Konzervatorij u Beč kod Josepha Gänsbachera (1829–1911), zacijelo najboljeg tadašnjeg bečkog pjevačkog pedagoga. Na kraju prve godine bila je najbolja u njegovoj klasi, a na drugoj ju je počeo predstavljati najpoznatijim pjevačima onoga doba koje je pozivao u svoju kuću na glazbene matineje. Velikoj prirodnoj nadarenosti Milka Trnina pridružila je veliku marljivost, predan i studiozan rad, a krasila ju je široka opća kultura i visoka inteligencija. Imala je, dakle, sve preduvjete za veliku karijeru. Trnina je debitirala 11. travnja 1882. kao Amelija u Verdijevu Krabuljnom (Čuvidskom) plesu u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu.
U rujnu 1882. Trnina je iz Beča došla u Zagreb i tri puta pjevala Seliku u Meyerbeerovoj Afrikanki. Slušajući njezine briljantne kolorature kojima obiluje ta uloga, neki su kritičari smatrali da joj je budućnost upravo u tom repertoaru. Ali nju su privlačili skladatelji kao Beethoven, Mozart, Wagner i Verdi. U listopadu 1882. u Zagrebu je dva puta pjevala Leonoru u Trubaduru, u svibnju 1883. dva puta Margaretu u Faustu i dva puta Aidu. Očekivala je angažman, ali su joj ponudili uvjete koje nije mogla prihvatiti. Vratila se u Beč, položila posljednji ispit iz pjevanja i kao najbolja apsolventica Konzervatorija nagrađena je zlatnom medaljom i diplomom. Potpisala je ugovor s Operom u Leipzigu.
………………..
Kad se Hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu uselilo 1895. u lijepu novu zgradu, njegov nenadmašni intendant Stjepan Miletić želio je dovesti Milku Trninu. I ona je u ožujku 1898. otpjevala osam predstava: tri Elizabete u Tannhäuseru, dvije Leonore u Trubaduru, jednu Aidu i, što je najdragocjenije, predstavila je hrvatskoj publici Beethovenova Fidelija i u njemu dvaput nastupila. Teško je reći je li itko ikada u Zagrebu dočekan i ispraćen s toliko ljubavi i poštovanja i s tolikim počastima kao što je bila ona, je li se ikome priredilo takvo slavlje. Slavlje se ponavljalo, pisale su joj se pjesme i soneti, dodjeljivale povelje i vijenci, a jedan je slap na glasovitim Plitvičkim jezerima dobio njezino ime. Miletić je u drugoj knjizi svog Hrvatskog glumišta napisao: „Ta duboka odanost umjetnosti, ta ozbiljnost u stvaranju diže sve njezine pozorišne pojave tako reći u više sfere! Imade nešto staro-grčko u njezinu načinu umjetničkog stvaranja. U čistoći njezine umjetnosti njezina je veličina. Njezina klasična, zokružena, otmjena individualnost zadivljuje slušaoca prije još, no što opaža njezino umijeće. I tako nam ona pruža u svojim kreacijama kao sintezu, dvostruki užitak: i velike umjetničke pojave i velikoga ljudskog individuuma.“
……………………
Tri je godine podučavala pjevanje na College of Music u New Yorku, a onda se 1913. definitivno preselila u Zagreb. Posljednji je put javno nastupila na dobrotvornom koncertu u zagrebačkoj katedrali 15. travnja 1916. godine. Pjevala je Ave Mariju Luigija Cherubinija. Bila je počasni profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Umrla je iznenada u Zagrebu 18. svibnja 1941. godine. Po njoj je dobila ime ugledna hrvatska glazbena nagrada.
…………………………..
Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.
