Općina Križ svake godine 18. svibnja s ponosom obilježava dan smrti slavne operne dive, naše sugrađanke Milke Trnine. Tim povodom ispred biste Milke Trnine u njenom rodnom Vezišću, Općinski je načelnik Općine Križ zajedno s Vezišćanima položio cvijeće i zapalio svijeću, a pridružio im se i ravnatelj Osnovne škole Milke Trnine Zlatko Hasan. Naime istog je dana 18. svibnja 2017. godine obilježen i Dan škole Svečanom sjednicom Učiteljskog vijeća na kojoj je nazočio i Općinski načelnik Općine Križ Marko Magdić.
Vrhunac obilježavanja dana smrti Milke Trnine, a u jedno i početak obilježavanja Badalićevih dana 2017. godine bilo je otvorenje izložbe Milka Trnina – muzejski predmeti kao memorija koju je Općina Križ realizirala u suradnji s Gradskim muzejom Požega. Sve nazočen na ovoj vrlo važnoj izložbi kojom su Milka i njeni osobni predmeti ponovno vraćeni u zavičaj, pozdravio je Općinski načelnik, a izložbi je nazočila i Tatjana Lolić, pročelnica Konzervatorskog odjela za područje Zagrebačke Županije kao izaslanica ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Tattjana Lolić tom je prigodom pohvalila trud Općine Križ unazad nekoliko godina da očuva kulturnu, posebno nematerijalnu baštinu te istaknula da Ministarstvo kulture posebno cijeni i podupire upravo takve projekte.
Posjetitelji su imali priliku doživjeti Milku Trninu kroz njene osobne predmete, šalove, kofer, stolicu, slike ili ručnu torbicu, sve ono što je svojim rukama nekada doticala i Milka Trnina.
Riječ je o izložbi autorice Lidije Ivančević Španiček iz Gradskog muzeja Požega pod nazivom “PREDMETI IZ OSTAVŠTINE OPERNE PJEVAČICE MILKE TRNINE U GRADSKOM MUZEJU POŽEGA”, a ista predstavlja muzejski prezentiranu sliku života operne dive Milke Trnine, rođene Vezišćanke, po majci Požežanke.
Govor za otvorenje izložbe Milke Trnine pripremila je autorica izložbe i voditeljica zbirke ostavštine Milke Trnine u Gradskom muzeju Požega
Lidija Ivančević Španiček, prof. 25.travnja 2017. godine
“O TKO JOJ JE IŠAO IZ TRNA IME IZVODITI, KAD JE TO PRAVI RUŽIN CVIJET”
“Vijenac” o Milki Trnini, rujan 1882. godine ( Vezišće – Donji Sip, Vojni Križ, 19. prosinca 1863. – Zagreb, 18. svibnja 1941. )
Izložba “PREDMETI IZ OSTAVŠTINE OPERNE PJEVAČICE MILKE TRNINE U GRADSKOM MUZEJU POŽEGA” predstavlja muzejski prezentiranu sliku života operne dive Milke Trnine, rođene Vezišćanke, a po majci Požežanke.
Posredstvom više od tridesetak muzeju darovanih predmeta iz njezine ostavštine, te pisane i fotografske sadržaje možemo pratiti segmente njezina života.
Kako bismo što bolje upoznali Milkinu osobnost, iznosimo i poznate činjenice iz njezina života.
Neosporna činjenica vezana uz Milku Trninu rođenu u Vezišću na Donjem Sipu 1863. godine, u kući mlinara Tone Trnine i njegove supruge, Požežanke Franjice Trnine rođene Jurković, bio je njen glas i glumačka darovitost, zapažen u djevojčice, a zatim i tijekom cijelog njezinog života.
Milka je bila ona koja je već po rođenju postala očeva ljubimica, uljepšavala je ocu, dok ga je pratila na oranicama i voćnjaku, poput ptičice umilnim glasom prirodu. U školi je “...svojim temperamentom znala još kao školarka unijeti naročiti sadržaj dogodovštinama… bila je kolovođa i prednjakinja u igrama i pustolovinama. Odlikovala se junaštvom i neustrašivošću u svakom sportu koji je u ono vrijeme bio pristupačan djevojkama. Ni jedno joj drvo nije bilo previsoko, ni jedan krov nedostižan da se ne bi, pokušala popeti na njega da pogleda svijet oko sebe.” opisivala ju je njezina školska kolegica Jagoda Truhelka.
U svijet glazbe, ušla je skromno, uz potporu, svojih do kraja njihova života vjernih osoba, ujaka Janka Jurkovića, požeškog književnika i njegove supruge Laure rođene Smekal, rođene u Vukovaru. Svojim glazbenim i glumačkim darom, koji joj je omogućio veličanstvene operne izvedbe, osvojila je ne samo Europu, nego i Ameriku. Darove obožavatelja primala je vrlo rado, jer ih je doživljavala kao mjerilo svog glasovnog i glumačkog uspjeha, jednom rječju svoje nadarenosti. Uživala je u njihovoj umjetničkoj vrijednosti, jer je sklonost za umjetnost pokazala još kao mlada djevojka posjetom Louvra u Parizu.
Kao poznata operna diva ovu sklonost dijelila je sa svojim najboljim prijateljem Williamom Bigelowom Sturgisom, liječnikom i kolekcionarom japanske i kineske umjetnosti iz Bostona. On joj je u njenoj tuzi za nepravednim odnosom prema njezinoj Hrvatskoj sugerirao da svojim djelovanjem u svijetu predstavlja vjernije i značajnije svoju domovinu u vrijeme kada se Hrvatska na izložbi u Parizu predstavila kao mala pokrajina Mađarske. Od tada i iz toga razloga imala je snažnu želju za uspjesima koji su bili potrebni i njenom hrvatskom narodu.
Iako je živjela na europskoj i svjetskoj vjetrometini, gdje su mnogi podlegli iskušenjima, Milka Trnina sačuvala je i visoku moralnu snagu. Duboko u sebi nije željela razočarati ni svoju brižnu i bojažljivu majku, kojoj je bilo teško gledati kako joj kći živi nemirnim životom. Iako majku nije vodila sa sobom, jer ona to nije željela, nastojala joj je život učiniti ugodnijim u njenoj rodnoj Požegi. Velika udaljenost od majke i zahtjevan glazbeni rad nije ju spriječio da ju posjeti svake godine.
Veličanstvene glazbene uspjehe, daleko od majčine tradicionalne požeške sredine i Vezišća gdje je rođena Milka Trnina živjela je s dubokim osjećajem u europskim glazbenim središtima. Nakon njezinog nastupa u ulozi Elizabeth u Wagnerovon ” Tannhäuseru 1900. godine izvrsno ju je opisao jedan novinar nakon njezinog nastupa:
“Trnina gledana iz prvih redova, sasvim blizu, moglo bi se reći da pjeva pokretima, a glumi glasom. Ona nije žena velike ljepote i nije nadarena nekim neobičnim fizičkim osobinama. Međutim, dajte joj slobodno polje rad, da nešto izrazi, ono što bismo nazvali njenom dušom, i ona se potpuno preobražava. Te sive oči koje dok miruju nisu neobične ljepote – a možda su i zelene, polagano zasvijetle i u njima se odražava cijeli svijet. Njeno lice se mijenja dok ona pjeva. Ono sjaji od osjećaja, od radosti, ono odiše od boli. Njene ruke su same po sebi drama i izražavaju gotovo sve.”
Iako bismo svi rado čuli glas Milke Trnine kojem se divio cijeli svijet, Trnina nije željela da joj za gramofon snime glas. Smatrala je da bi tehnička interpretacija njezinoga glasa dala potpuno krivu predodžbu onima koji bi ju tako slušali. U tome se osvjedočila slušajući prekrasne glasove pjevača, koji snimljeni, nisu tako dobro zvučali. Da joj se glas mogao prenijeti u svojoj savršenosti, mogli bismo čuti, ako ne njezinu ariju Amelije iz “Krabuljnog plesa” Guiseppe Verdija, s prvog nastupa u Zagrebu iz 1882. godine, kada dolazi iz Beča, onda bar unu u ulozi Leonore u “Fideliju”, koja joj je bila najdraža. Ipak, pred kraj svog života izjavila je kako su joj sve uloge drage.
Iako uglavnom posvećena glazbi Milka Trnina posjećuje i Louvre, veliku svjetsku izložbu u Zagrebu, čita Dostojevskog, Turgenjeva i Tolstoja, biografiju Marie Curi, a bila je i redovna posjetiteljica laboratorija Nikole Tesle u Americi.
Voljela je prirodu, boravila je u Švicarskoj, a kada se povukla iz glazbe zbog zatajenja živca odselila je u Berthesgarden. Ondje je uzgajala cvijeće, održavala vrt i voćnjak, koji ju je očito podsjećao na onaj o kojem su se njezini roditelji za života brinuli. Ipak, glazbena umjetnost bila joj je najbliža, tako da je imala svoj životni moto kojeg se držala cijeloga života:”
Umjetnički život je težak i mučan. Svim tim da još jednom na svijet dođem i da mogu birati ne bih drugo zvanje odabrala.”
Milke Trnine sjećala se i njezina učenica, isto tako slavna hrvatska pjevačica Zinka Kunc. Tri godine, koliko je radila s Trninom, kako je izjavila, bile su joj najteže u životu: “Kao učiteljica pjevanja bila je do krajnosti zahtjevna i škrta pohvalama.”Naposljetku, upravo to je Zinki pomoglo da shvati, da se u životu za pohvale mora boriti i da su ugodne tek onda kada su teškom mukom dobivene. Tražeći u svemu savršenstvo od drugih, Milka Trnina nije bila manje zahtjevna i dosljedna ni prema sebi.
Cijelog svoga života bdjela je i nad svojom domovinom. Kao Dobročiniteljica pomagala je ranjenike u I svjetskom ratu, zagrebačke sveučilištarce prehranom, a stipendijalnom zakladom ” Janko Jurković” koju je osnovala, pomogla je siromašnog đaka u Požegi , koji se dalje želio školovati.
U oporuci se sjetila i brojne rodbine, muzeja u Zagrebu, ali i Muzeja u Požegi kojem je darova je sliku “Portret Janka Jurkovića”, svoga ujaka koju je naslikao akademski slikar Petar Orlić.
Ova izložba vrijedna je točka u mozaiku života čuvene operne pjevačice Milke Trnine koja je rodivši se u skromnom domu svoga oca mlinara Tone Ternine i majke Požežanke Franjice rođene Jurković u Vezišću cijelom svijetu priređivala svečanosti nenadmašne ljepote.
Svojom humanošću i gorljivom radom pokazala je kako u hrvatskom narodu ima snage i sposobnosti, ne samo da se dođe do vrhunaca u kojima je Europa dominirala svojom kulturom, nego da se svojom osobnošću i darom dođe do visina, koje su se i najvećim sanjarima izgledale neosvojivima.
